29.09.2010., srijeda
GODINA A - 29. NED. KR. GOD.
|
DVADESET DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) KRŠĆANIN I POLITIKA »Tada im reče: ''Podajte caru carevo, a Bogu Božje!''« (Mt 22,21)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Ima jedan vid našega kršćanskoga života koji nikako ne smije izmaknuti našoj pažnji i našem vjerničkom pristupu, a to je politički vid. Danas su svi odreda uvjereni da Evanđelje vjernika ne odvlači od njegove društvene i političke zauzetosti i angažiranosti, nego ga baš na tom polju pozivlje na posebnu odgovornost i svjedočenje. Isusova riječ nam danas omogućuje da otkrijemo taj evanđeoski temelj političke angažiranosti i društvene odgovornosti vjernika. Isus nam jasno govori da se carevo kraljevstvo i Božje kraljevstvo uzajamno ne isključuju već nadopunjuju. Stoga Isusov učenik može, u isto vrijeme, djelovati i na jednom i na drugom području bez neizlječivih sukoba. Bog je gospodar povijesti. Svaka zakonita vlast je od Boga (usp. Rim 13,1-2) koji jedini suvereno upravlja svim ljudima i čitavom svjetskom poviješću. On je uvijek u svoje kraljevstvo pozivao i pogane uz svoj odabrani narod. Tuđinski su narodi katkada u povijesti znali poslužiti da se ostvari Božji naum s Izraelom kao što se to lijepo vidjelo u zadatku što ga je Bog povjerio Kiru. Izraelci su se nalazili u babilonskom sužanjstvu i Izaija prorokuje da će taj perzijski kralj osvojiti Babilon i osloboditi Izraelce. Stoga se ne treba čuditi što Bog naziva Kira svojim izabranikom i miljenikom. Bog toga poganskog kralja naziva čak i svojim pomazanikom, iako taj naslov pripada samo izraelskom kralju (1 Sam 24,7; Ps 2,2), jer je htio da njegov narod i u tuđinskim vladarima gleda svojevrsne Božje namjesnike. Bog ga je uzeo za desnicu, pred njim je oborio sve suprotne narode, razoružao neprijateljske kraljeve i pomogao mu da osvoji sve utvrđene gradove. Bog je Kira odabrao i pomagao ne zbog njega samoga već radi sluge svoga Jakova i Izraela svog izabranika. Kir nije ni poznavao pravoga Boga, još manje je znao da izvršuje njegove naredbe, ali je doista bilo tako. »Iako me ne poznaš – govori Gospodin -, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo. Ja sam Jahve i nema drugoga.« (Iz 45,5-6) Ni oslobođenje Izraela nije bio zadnji cilj Božji koji je pozvao perzijskog kralja. Prema Božjoj namjeri pravi je cilj to da se svijet otvori izraelskoj vjeri u jednoga Boga i da tim prihvaćenjem mogu i poganski narodi postići spasenje. A to spasenje će se konačno dogoditi u Kristovoj Crkvi koja je trebala izići od Židova. Nama je danas ta Božja namisao dobro poznata i mi je slavimo kličući Gospodinu. Ta On je Stvoritelj svega, Gospodar narodâ, Voditelj povijesti čovječanstva i svijeta. To vrijedi i danas. Bog nam dolazi različitim putovima. Zbog toga ni kršćani ne smiju živjeti izvan stvarnosti svoga vremena. A to znači da se i kršćani moraju zanimati i za politička zbivanja društva u kojem žive. Svi koji rade u duhu Evanđelja, rade za Boga. Kršćani su Božji izabranici i kao takvi trebaju biti kvasac Božjeg kraljevstva posred svijeta u kojem žive. Naša vjera – kako kaže apostol Pavao – treba da je djelotvorna, nada postojana, a ljubav zauzeta, založena i angažirana u obiteljskom, društvenom, crkvenom i političkom životu. U tu nam je svrhu potrebna Božja milost, jer bez nje ne možemo shvatiti niti u djelo provesti Božju riječ. Stoga i apostolov pozdrav: »Milost vam i mir!« (1 Sol 1,1) ne smijemo smatrati samo pukim pozdravom već i njegovom molitvom da Bog u nama izvede ono što hoće da postigne. Crkva nije država. Crkva je Božja ustanova i družba koja je sastavljena od ljudi i koju Bog vodi preko ljudi. Ona je Božji narod na zemlji koji ima misiju (ulogu – poslanje) spasenje cijeloga ljudskoga roda. Zato kršćani koji žive u raznim državama svijeta i koji rade svoj posao i izgrađuju humanije i pravednije ljudsko društvo zapravo rade u širenju kraljevstva Božjega među ljudima. I danas, poslije toliko stoljeća kršćanstva, ne treba ništa drugo željeti već da kršćani ispunjavaju to svoje glavno i temeljno poslanje preobrazbe ljudskoga društva, zajednice ljudi i naroda, u zajednicu djece Božje gdje će svatko moći u slobodi, istini i pravdi živjeti u ljubavi s Bogom i svojim bližnjima. To je stav koji mora zauzeti svaki Isusov učenik s obzirom na kraljevstva, vlasti i države ovoga svijeta. Kršćani se moraju pokoravati svjetovnoj vlasti i surađivati s njom u promicanju općeg dobra. S tom svjetovnom vlasti svaki kršćanin se susreće živeći u svijetu i mora je prihvatiti u slobodi, bez straha da će upasti u obožavanje države. Dapače, apostol Pavao dužnost priznavanja svjetovne vlasti i poslušnosti njoj izvodi iz same poslušnosti prema Bogu (usp. Rim 13,1 sl.) Stoga treba poštivati legitimni politički autoritet u zakonitim podavanjima i interventima koji uza svu svoju nesavršenost smjeraju općem dobru zajednice i pojedinaca. Međutim, kršćanin se slobodno pokorava svjetovnoj vlasti samo ukoliko se određeno političko ustrojstvo slaže s voljom Božjom koja se objavila u Kristu Isusu, a koja se isto tako objavljuje u savjesti svakoga čovjeka. Sve to govori koliko je potrebno da kršćanin ne samo kritički prosuđuje društvenu i političku stvarnost oko sebe, nego da se i aktivno u tu stvarnost uključuje, razmjerno svome položaju i pozivu, i pridonosi da se ta stvarnost što bolje uskladi s Božjim nacrtom i bude zaista na služenje čovjeku. Ipak, za sve vrijedi temeljni zakon, pa i za samu državnu vlast: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!î (Mt 22,21)  Najokrutniji je i najlošiji način vlasti kad si država prigrli i prisvoji božanska prava. Državna vlast i svaka druga vlast može biti od Boga, ali nikada ne može biti poistovjećena s Bogom. Kad se svjetovna vlast ogriješi o dužnosti prema Bogu i sebe ponovo izdigne na prvu i jedinu vrednotu, kao što je to bilo u komunističkom režimu kada čovjek nije smio niti mogao slobodno ispovijedati i živjeti po svojoj vjeri, onda je kršćanin dužan po svojoj savjesti oduprijeti se takvoj vlasti. A to je već pravo i otvoreno progonstvo. Kada stvari dođu do te krajnosti, postoji jedina moguća kršćanska opozicija takvoj vlasti: mučeništvo. Ali, postoji i drugi slučaj preko kojega, isto tako, ne smijemo šutećke preći: kada se svjetovna vlast ogriješi o dužnosti prema čovjeku, jer čini da trpi nepravde i nasilje. To su sasvim poznate i konkretne političke stvarnosti, nama možda još i bliže. Ni u tom slučaju kršćanin ne može bezuvjetno priznati postojeći poredak. Kršćanin, kao uostalom i drugi ljudi dobre volje, mora se s njim suočavati iako s mnogo nestalnosti, pa i drama. Ipak učenik Isusov mora znati da ga njegov Učitelj ne ostavlja sama ni na ovom području životne stvarnosti. Riječ Božja koju sluša i Euharistija koju slavi moćna su sredstva koja u njemu stvaraju evanđeosku savjest i svijest i uvelike mu pomažu da ispuni tu svoju odgovornu misiju u povijesti svojega naroda i Crkve. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 45,1.4-6 Ps 96 (95) 1 Sol 1,1-5b Mt 22,15-21 |